Karaš - Nera

Zaštićeno područje “Karaš - Nera” nalazi se na području južnog Banata i čine ga tri celine: Nera, Karaš i Mali pesak. Pruža se uz granicu sa Rumunijom i čine ga napušteni meandri Karaša, peščare i stepe i rečna staništa Nere. Prostorna celina Nera obuhvata tok istoimene reke u Srbiji, Karaš obuhvata deo velike mrtvaje Karaša kod Kajtasova i Mali pesak obuhvata travna i stepska staništa duž leve obale Karaša. Status Predela izuzetnih odlika dobio je 2010. godine sa ukupnom površinom 1.541,27 ha. Teritorijalno pripada opštini Bela Crkva.


Početak istraživanja ovog područja vezuje se za Kitaibela i Valdštajna koji su u periodu 1797 - 1817. putovali kroz tadašnju Ugarsku i proučavali faunu, floru, zemljište, stene, vode i način života ljudi. Kasnije tokom 1835. godine austrijski botaničar Rohel istraživao je floru Banata i svoje rezultate objavio u knjizi “Ređe biljke Banata”. Početkom 20. veka floru južnog Banata proučavao je Vagner, a botaničar Soška tokom 1943. i 1944. godine. Istraživanja su obavljana od strane mnogih naučnika te podaci kojima se raspolaže su od velikog značaja.

Reka Karaš izvire u Rumuniji na planini Semenik i kod sela Kuštilj ulazi u Srbiju. Izgradnjom kanala Dunav-Tisa-Dunav tok reke je regulisan čime je presečen tok Karaša koji se danas uliva u ovaj kanal. Nera izvire na istoj planini kao i Karaš. Duga je 124 km i predstavlja pritoku Dunava u koji se uliva kod Banatske Palanke.

Na ovom području zabeleženo je 478 vrsta biljaka od kojih 13 strogo zaštićeno. U značajne vrste ubraja se: gorocvet, glavoč, crveno-mrki šilj, Tabernemontanova zuka, kalužđarka, bagremac, šiljaka zuka, ožućak, kozinac. Veliki broj vrsta je isčezao, pogotovo vegetacija stepa na pesku. Tu je zabeležen gubitak od 50% značajnih vrsta jer su stepe  plodnije i pogodnije za obradu od močvarnih terena. Vitki kozinac je vrsta za koju se pretpostavlja da je isčezla u Srbiji, a na ovom lokalitetu poslednji put je zabeležena 1869.godine. Šumska vegetacija nije do dana današnjeg detaljno ispitana. U poplavnom području reka javlja se vrba, topola, crna jova, grab, hrast lužnjak. Hrastove šume koje su nekad zauzimale velike površine danas su skoro u potpunosti iskrčene.

Sa aspekta faune prostor Karaša i Nere je veoma zanimljiv. Jednodnevke (Ephemeroptera) i kameni cvetovi (Trichoptera) su jedinstveni za ovaj prostor, dok se javljaju i neke retke vrste poput  panonskog skakavca (Acrida ungarica) i mravljeg lava (Myrmeleon formicarius). U rekama najviše žive uklija i potočna mrena kao i manić – retka vrsta. Od ptica grabljivica javlja se patuljasti orao, kliktaš, krstaš, stepski soko, zmijar i riđi mišar. Na Malom pesku  se nalazi najgušća populacija tekunica (Spermophillus citallus) u Srbiji kao i slepog kučeta (Spalax leucodon), veoma retke vrste sisara.

Ušće Nere u Dunav deo je Ramsarskog područja “Labudovo oko” kao međunarodno značajno vlažno stanište ptica od 2006. godine. Prisustvo velikog broja vrsta biljaka i životinja ukazuje na visok nivo očuvanosti prirodnih odlika. Izolovanost je doprinela da ostane minimalno narušen i time su stvorene mogućnosti za saradnju i proučavanje kroz održivo korišćenje, a akcenat je stavljen na ekološki i rekreativni turizam, proizvodnju zdrave hrane i održivo pašarenje ovaca, magaraca i konja.