Park dvorca u Konaku

Konak se nalazi u jugoistočnom delu Banata, na polovini puta Zrenjanin - Vršac. Teritorijalno pripada opštini Sečanj. Dvorac i park se nalaze na izlazu sela Konak ka Hajdučici, sa leve strane puta, neposredno pre mosta na rečici Brzavi. Park zauzima površinu nešto veću od 2 ha. Park dvorca u Konaku je jedan od najočuvanijih predstavika vrtne umetnosti 19. veka na teritoriji Srbije.


Tipičan je primer mešovitog stila koji je dominirao u vrtnoj arhitekturi toga vremena, nastalog kombinovanjem elemenata francuskog i engleskog stila. Iako star i nedovoljno negovan, park je sačuvao bitna obeležja umetničke stilizacije i planske organizacije prostora, pa predstavlja vredan spomenik vrtne umetnosti na ovim prostorima. Vrednost parka proizilazi i iz prisustva vrednih primeraka dendroflore znatne starosti i impozantnih dimenzija. Takođe park sadrži i nekoliko vrsta koje su retke za ovo podneblje.

Park je opasan niskim zidom od opeke na kome su na pravilnim rastojanjima stubovi od kovanog gvožđa, a između njih pletena žica. Park je projektovan u mešovitom stilu. Delovi parka neposredno oko dvorca bili su pravilno geometrijski oblikovani u francuskom stilu vrtne umetnosti, a obodni delovi su bili rešeni pejzažno. Centralni delovi parka su oivičeni polukružnim širokim stazama simetrično sa obe strane dvorca, od kojih zrakasto vode manje prilazne i šetne staze. Ivični delovi parka su projektovani u engleskom pejzažnom stilu. Oni sadrže lepe primerke domaćih vrsta uz dodatak brojnih egzota – ginka (Ginko bilobs L.), paulovnije (Paulownia tomentosa Steud.), katalpe (Catalpa bignonioides Watt.), gimnokladusa (Gymnocladus dioicus Koch.), divljeg kestena (Aesculus hippocastanum L.), kanadske tsuge (Tsuga canadensis Carr.), srebrnaste smrče (Picea excelsa „Glauca“ Link.), crnog bora (Pinus nigra Arn.), tise (Taxus baccata L.) i dr.

Park je podignut na temeljima sastojina autohtonih šuma čiji su lepi predstavnici bili ukomponovani u sastav parka. Autohtone vrste i sada dominiraju parkom. Posebnu pažnju privlače stabla bele topole (Populus alba L.) sađena uz potok i gorostasna stabla hrasta lužnjaka (Quercus pedunculata Ehrh.). U severnom delu parka, poprečno celom dužinom, nalazi se veštački izgarđeno korito potoka u kome je ostavljeno jedno ostrvce sa stablima hrasta lužnjaka. Preko potoka vode dva mostića, jedan na drugu obalu, a drugi na ostrvce. Ovaj vrlo vešto projektovani vodeni elemenat u parku, raskošni parteri, bogatstvo vizura i stručan izbor dendroloških vrsta ukazuju na visok nivo prvobitnog projektantskog rešenja i talenta arhitekte.