Živeti moderno

            Malobrojno gradsko stanovništvo, koje je tek postajalo građanstvo, preuzimalo je spoljašnje forme organizovanja privatnog i javnog prostora, ali je počelo i da „evropeizuje“ sebe u mentalnom smislu. Sve se više obraćala pažnja na ponašanje na javnom mestu i u privatnom prostoru, sve se više čitalo, nastajale su naučne i kulturne institucije, kulturni život postao je bogatiji. Ipak, uz sva ova nastojanja ka boljem, veći deo stanovništva se i dalje nalazio između nasleđenog i prihvaćenog.


GALERIJA

Živeti moderno
Živeti moderno
Živeti moderno
Živeti moderno
Živeti moderno

            Jedan od popularnih vidova zabava uglednih srpskih građanskih porodica bila su okupljanja u porodičnim domovima, koja su dobijala značajno mesto u društvenom i kulturnom životu. U kućama (npr) profesora Gavrila Vitkovića, istoričara Pante Srećkovića, književnice Isidore Sekulić, profesorke Jovane Skerlić-Ćorović, profesorke Jelisavete Marković, privatni prostor pretvarao se u književno-literarne (i političke) salone. Raspravljalo se o raznim pitanjima iz kulture, nauke, politike, prepričavala su se gradska dešavanja, udaje, kupovine, prepisi za sitne kolače. Na nekima od njih se igrao remi, kanasta, a u vrlo otmenom društvu i bridž. Deo ova atmosfere ponekad je upotpunjavao i običaj održavanja kućnih koncerata. Sve do 1941. godine organizovani su balovi raznim povodima – doborotvorni, svečani, balovi raznih udruženja, makenbalovi, balovi sa tombolama takmičenjima, izbori lepotica. Postojali su i žurevi za mladež gde su se igrale moderne igre uz muziku sa gramofona, pila limunada i jeli sendviči. Oni su se završavali oko devet sati uveče i tada bi majke (ili služavke) dolazile po devojke.

            Veliku popularnost, kao vrsta prostora između privatnog i javnog, uživale su čitaonice i u većoj meri kafane. Čitaonice su bile prvenstveno prostor susretanja lokalnih intelektualaca (muškaraca), a prve su osnovane kod Srba u Habzburškoj monarhiji. One su bile središta očuvanja kulture i nacionalnog identiteta. Takođe, predstavljale su i mesta susreta običnog stanovništva koji je dolazio da čuje novosti, pročita novine ili odigra neku društvenu igru. Za intelektualce i umetnike koji su živeli u oskudnim uslovima, bili izbacivani iz stana zbog neplaćene kirije, mlade neoženjene muškarce, ljude koji su bežali od porodičnih problema i ličnih nevolja, kafane su bile zamena za izgubljeni privatni prostor. U njima su obedovali, pili (i na veresiju), kartali se, družili sa ženama, ali i pričali o politici, osnivali političke stranke, pokretali i uređivali brojne književne časopise. Iako je deo javnosti stalno upozoravao na štetnost ovakvog načina života, broj kafana u gradovima Srbije se stalno povećavao (naročito u Beogradu i Valjevu). Centri društvenog života po gradovima u unutrašnjosti postaju moderno opremljeni hoteli u kojima se počinju organizovati koncerti, pozorišne predstave, filmske projekcije, balovi itd. Njihovi nazivi imali su i moderna, često pretenciozna imena: „Pariz“, „London“, „Evropa“. U seoskim sredinama slične funkcije (saznavanje lokalnih vesti, organizacije političkih zborova, razne agitacije, kritikovanje vlasti) imale su lokalne krčme, ali se one nisu odlikovale preterano higijenskim uslovima. Postojale su i drumske kafane u koje su ljudi dolazili poslom ili ako ih je u toku puta zadesila neka nevolja.

            Uređeni po evropskoj modi, pažnju gradskom stanovništvu počinju da privlače parkovi – Topčiderski i Kalemegdanski park, kao i parkovi u Novom Sadu, Somboru, Vršcu. U njima su postojala uređena šetališta, restorani, česme, fontane, javni spomenici i paviljoni za orkestre. Posećivani su porodično, uglavnom nedeljom i praznicima, a do njih se dolazilo tramvajem ili fijakerom. Pored parkova stanovnici gradova su uživali i u kupalištima (uređenim ili divljim), trkalištima, prvim improvizovanim terenima za sokolske sletove, fudbal, tenis itd. Posle 1945. godine mesta za javna okupljanja u gradovima postaju pozorišta, bioskopske sale, prostorije raznih udruženja, mesnih zajedinca, sportske hale, stadioni, igraonice, disko-klubovi.

            Početkom XX veka nastavljena je praksa gradnje letnjikovaca i vila za odmor, ali je posle Prvog svetskog rata nastao novi običaj letovanja u stranim banjama i kupalištima. Prvobitno ovaj vid odmora bio je dostupan samo pripadnicima političke, vojne i privredne elite. Odlazilo se u Francusku, Belgiju, Rumuniju, ali i na dalmatinsku obalu gde su se gradili novi hoteli, stanovi i privatne kuće. Za one koji su bili štedljiviji i siromašniji postojala je alternativa domaćih banja i familija na selu. Nakon Drugog svetskog rata ova luksuzna letovanja su zamenjena fabričkim letovalištima, kampovima, omladinskim i dečijim odmaralištima, sa znatno pristupačnijim cenama ali i skromnijim uslovima smeštaja.

            Velike promene u svakodnevnom načinu života nakon Drugog svetskog rata predstavljalo je postepeno uvođenje u upotrebu kućne tehnike, naročito kod žena kojima su olakšani kućni poslovi. Vremenom svaka porodica nastoji da poseduje usisivače, veš-mašine, električne štednjake, moderan nameštaj. Radio-aparati i televizori zauzeli su stanovništvu jedan deo slobodnog vremena, ali su mu ponudili informacije i novu pasivnu vrstu zabavu. Ova praksa opremanja stambenog prostora novim tehničkim pomagalima i savremenim nameštajem nije zaobišla ni srpsko selo. Prvi automobil uvezen je u Srbiju 1903. godine ali ih je u narednih desetak godina bilo svega nekoliko. On je ostao nedostupan dobrom delu srednjeg staleža i nakon završetka Prvog svetskog rata, tako da je u međuratnom periodu Jugoslavija po broju automobila u Evropi zauzimala pretposlednje mesto (jedan automobil na oko 1500 stanovnika). Šezdesetih i sedamdesetih godina XX veka najzastupljeniji i najdostupniji porodični automobil postaje Zastava 750 – popularni „Fića“. Prvi model je proizveden 1955. a poslednji 1985. godine. Proizvodio se u Zavodu „Crvena Zastava“ u Kragujevcu po licenci italijanskog „Fijata“. On je omogućio veću mobilnost porodici, nove mogućnosti zabave i druge aktivnosti (posete, izleti, letovanja). Pojedini vlasnici su ga raznim ukrasima pretvarali u poseban privatni prostor pa im je često bio važan kao sopstveni stan.

 

Vladimir Lukić

dipl. istoričar