Golubac

Podignut je u prvoj ili drugoj deceniji XIV veka, kao granično utvrđenje Srbije prema Ugarskoj. Tvrđava je dograđivana u narednih 150 godina u četiri velike faze. Golubac je građen lepezasto i sastoji se od tri dela: prednjeg, zadnjeg i gornjeg grada (sa citadelom). Čini ga ukupno 10 (9+1) kule i dve velike kolske kapije. Kule su kasnije Turci ojačali otvorima za topove i dodavanjem još jedne kule oko 1480. godine.


Istorija ovog grada je puna vrtoglavih obrtaja. Nalazio se u sastavu države kneza Lazara, koji je sela u okolini davao kao metohe manastirima. Odmah nakon Kosovskog boja, 1389. godine, u njega ulazi Bajazit I. Našao se u rukama Mađara koji ga 1403. godine predaju despotu Stefanu, kada je on postao ugarski vazal. Grad je trebalo, prema ugovoru iz 1426. godine, da po despotovoj smrti (Stefan umire 1427. godine), zajedno sa Beogradom, bude predat Mađarima.

Ispred grada se nalazi prednji zid koji čini spoljni zid šanca, a koji je verovatno bio pun vode, jer je povezan sa Dunavom koji ga je verovatno punio. Grad je teškim lancem povezan sa stenom Babakaj (koja i danas viri iz vode u sred Dunava), tako da je u potpunosti kontrolisao kako drumski, tako i rečni saobraćaj kroz Đerdapsku Klisuru. Ispred tvrđave je bilo civilno naselje, o čemu danas svedoče samo neki delimično istraženi objekti.