Grešni (zemaljski) život pojedinaca u novom veku

Prema hrišćanskom učenju, dominatnom u svesti srednjovekovnog čoveka, zemaljski život pojedinca predstavlja samo nevažnu prolaznost pa se na smrt nije gledalo toliko tragično. U svesti novovekovnog pojedinca telo vremenom dobija sve veći značaj pa se, iako je prema tadašnjim shvatanjim ono bilo takođe trošno, ipak nastoji očuvanju zdravlja, produžetku života i odlaganju smrti. Pažnja prema svom telu dovela je i do promene odnosa prema telima drugih što je vodilo ka konkretnom boljitku po pitanju međuljudskih odnosa (prema npr. ubogim i bolesnim, beskućnicima, putnicma i dr).


GALERIJA

Grešni (zemaljski) život pojedinaca u novom veku
Grešni (zemaljski) život pojedinaca u novom veku
Grešni (zemaljski) život pojedinaca u novom veku

            Jedno od najkontroverznijih pitanja svakodnevnog života pojedinca jeste pitanje sekusalnosti. Srpska pravoslavna crkva, kao i državne vlasti u Osmanskom carstvu, Habzburškoj monarhiji i Kneževini Srbiji, dozvoljavali su isključivo bračne intimne odnose. Prekoračenje ovih normi donosilo je javnu sramotu i drastične kazne. Jedan od najboljih pokazatelja promena u privatnom shvatanju seksualnosti jesu erotske pesme iz narodne i građanske poezije, nastale iz pera anonimnih i poluanonimih pevača. One se usmeravaju na ljudsko telo, što ih razlikuje od ljubavnih pesama usmerenih na duhovni odnos. Na žene se uvek gledalo kao na niža bića ali se ovakvo shvatanje menja na bolje zahvaljujući promenama u vaspitanju, tako da se ono bar u gradskim sredinama polako napušta. Ženska čast je u patrijarhalnoj sredini smatrana osnovnom moralnom vrednošću a za njeno čuvanje bili su zaduženi otac i suprug. Ovakve vrednosti nametnute su i ostalim članovima porodice a kontrolisala ih je crkva. Ipak, muževi su varali svoje žene ali i žene muževe, pri čemu se neverstvo žene smatralo težim prekršajem. Uprkos ovako strogim moralnim normama postojao je veliki broj vanbračne dece. Takva trudnoća se sakrivala a dece su se rešavali na razne načine (abortusom, ubistvom, ostavljanjem ispred crkve). Do toga je dolazilo i u bračnoj zajednici, najviše kada su muževi dugo odsustvovali od kuće zbog dugotrajnih ratova. Čedomorstvo je kažnjavano smrću ali i pored toga država nije uspela da reši ovaj problem. Da su ovi problemi bili aktuelni i u Kneževini Srbiji govori činjenica što se zakonski akti vezani za ovu temu pojavljuju još u vremenu Prvog srpskog ustanka. 

            Jedini ispravni put u srednjem veku bio je put vrline a sve ostalo je bio put greha, ali su naspram programa crkve (i države) postojala brojna životna iskušenja i zadovoljstva kojima je bilo teško odoleti. Najaktuelniji porok bilo je opijanje. U Osmanskom carstvu muslimansko stanovništvo nije smelo da pije alkohol a prestupnici su se kažnjavali batinama i visokim kaznama. U zavisnosti od prilike ove odredbe ponekad su se odnosile i na nemuslimansko stanovništvo, a čak su postojale zabrane javnog prodavanja alkohola. Problem alkoholizma bio je prisutan i u Habzburškoj monarhiji i u Kneževini Srbiji a u njegovo rešavanje uključivali su se crkva, država i porodica. O Srbima je u Monarhiji postojao stereotip kao o ljudima koji samo sede, piju i puše. Država je tokom XIX veka kroz svu štampu plasirala vesti o štetnosti alkohola za pojedinca i društvo. Najveća sramota za porodicu bilo je kada su se mladi muški naslednici odavali alkoholu. Često su primenjivane represivne mere u vidu javnog batinjanja ili proterivanja iz varoši. Postojao je i alkoholizam među ženama ali je o njemu sačuvano malo podataka, koji uglavnom govore o tome kako su žene pile same i krišom od ostalih ukućana. Posle alkohola veliki problem predstavljalo je kockanje. Najpopularniji vid kocke bilo je kartanje koje se sreće već među školarcima. Ipak kartanje je bilo i jedna vrsta mode pa su se u otmenim porodicama u krugu prijatelja ili važnijih gostiju igrale brojne kartaške igre posle ručka ili večere. Nije bio redak slučaj da se za kartaškim stolom nađe i svešteno lice. Takođe, kartanje je bila omiljena zabava u krčmama, gde se često nalazio i bilijar koji su igrali i siromašni i bogati. Varanje tokom kartaške igre važilo je za veliku sramotu u društvu. Zbog varanja su često započinjale svađe pa su razmirice rešavale tučom ili dvobojima. Državne i verske sankcije su postojale i za psovanje, pevanje nepristojnih pesama i prostituciju. Psovanje je bilo rasprostranjeno i kod mladih a pominju se dve najčešće vrste psovki – roditelja (manji prekršaj) i vere (veći prekršaj). Krupan problem predstavljala je ženska prostitucija. Osmansko carstvo je nije zvanično dozvoljavalo ali je tolerisalo njeno postojanje. Sličan stav imala je i Habzburška monarhija. U slučaju da pojedinac prijavi osobu zbog nemorala sudija bi izricao kaznu, uglavnom proterivanja tih žena iz grada (u koji bi se često ponovo vraćale). Zapravo prostitucija nije smatrana krivičnim delom, pa su obično osuđivane zbog nekog drugog prekršaja.

            Grešni zemaljski život pojedinca završavao se smrću, na čije je podsećanje crkva videla kao jedan od sigurnih putokaza na putu vrline. Jedan od vidova pripreme bilo je pisanje testamenta – u Osmankom carstvu ono nije bilo česta pojava (uglavnom su samo bogati pisali testament a siromašni su poslednju volju saopštavali lično) dok je u Habzburškoj monarhiji to postala uobičajena praksa (neki vid poslednjeg određivanja prema porodici). Na tu dužnost vernike je podsećala i obavezivala crkva, ali krajem XVIII veka čin pisanja testamenta sve više postaje svetovna stvar. Pored imetka koji se dodeljvao članovima prorodice, crkvi ili u dobrotvorne svrhe, jedna od najznačajnijih stvari u testamentu bile su instrukcije i način na koji će se sprovesti pokojnikova sahrana. U Osmanskom carstvu je postojala zabrana javnog i svečanog sahranjivanja pokojnika što nije bio slučaj u Habzburškoj monarhiji. Tamo su se u oporukama izdavle velike sume pa su sahrane bile svečane i skupe, u čemu su prednjačile starešine porodice. Po tome se može zaključiti da je pravoslavlje u Habzburškoj monarhiji imalo status tolerisane veroispovesti što je dozvoljavalo izvesne vidove javnog manifestovanja vere, koje u Osmanskom carstvu nije bilo dozvoljeno. Monasi su se prema starom srednjovekovnom principu pripremali za smrt u tišini i miru, dok su u svetovnoj sredini umiranje i smrt postali javna stvar ne samo za porodicu nego i za širu zajednicu. Potreba pojedinca da bude zapamćen u svojoj zajednici nije još toliko akutelna u ranom novom veku. On ostaje u sećanjima porodice i užih članova familije još dve-tri generacije. Još uvek je fokusiran na nebo i večni život.

 

Vladimir Lukić

dipl. istoričar