Sveti Cаr Konstаntin i Cаricа Jelenа - 3. jun

Konstantin Veliki rođen je oko 272. godine u Naisu, današnjem gradu Nišu, kao sin rimskog imperatora Konstancija Hlora, i Jelene, poznatije samo kao carice Jelene.


Nakon očeve smrti i sam Konstantin uključio se u borbu za carsku vlast. Prelomni trenutak bila je 312. godine kada je kod Mulvinskog mosta, pod zidinama Rima, pobedio svog konkurenta Maksencija. Za ovu bitku vezane su brojne hrišćanske legende o caru Konstantinu. Jedna od njih jeste da je Konstantin u snu dobio zapovest da stavi nebeski znak Boga na štitove svojih vojnika, što je i učinio. Radilo se od skraćenici za Hrista, koja je napisana u obliku kosog slova Х, koje je na gornjem kraju bilo savijeno. Posle bitke sve je primetnije Konstantinovo okretanje ka hrišćanskoj religiji, o čemu svedoči i prelazak njegove majke Jelene u hrišćanstvo. Na Jeleninom imanju podignuta je možda i najstarija crkva u Rimu posvećena mučenicima iz Dioklecijanovog perioda, svetom Marcelinu i Petru.
Nakon uspostavljanja vlasti Konstantin i njegov savladar Licinije odlučili su da se pozabave i verskim pitanjima u državi, te su 313. godine doneli Milanski edikt. To je edikt o verskoj toleranciji kojim je hrišćanima samo dozvoljeno da slobodno ispovedaju svoju veru i da više ne strahuju od progona. Hrišćanstvo tada još nije postala državna religija. Uporedo je i njegova majka Jelena sve više pažnje posvećivala humanitarnom radu, izgradnji crkava a čak se uputila na hodočašće u Svetu zemlju gde je pronašla ostatke Časnog krsta. Nedugo po povratku sa puta po istoku, Jelena je umrla krajem 328. ili početkom 329. godine.  Počev od 324. godine Konstantin vlada samostalno a 330. godine gradi novu prestonicu Konstantinopolj, koja postaje novi državni i verski centar Carstva. Konstantin je preminuo u blizini Nikomedije 22. maja 337. godine, a na samrti je primio hrišćanstvo. Sahranjen je u Konstantinopolju u crkvi svetih Apostola. Konstantinov sarkofag pohranjen je između 12 praznih čime je istaknuta careva uloga trinaestog apostola.

 

Vladimir Lukić

dipl. istoričar